Mirjana Buljan

 

 

 

 

11.

 

SVADBA

 

 

         Poslije mise majka je pozvala na doručak Gretu, Rozi i Tomu. Greta je rekla Franclu da ostalu djecu odvede kući. Đivo i ja smo doručkovali prije mise. Rozi nije htjela piti bijelu kavu. Zanimali su je darovi koje smo dobili od Malog Isusa. Dohvatila je tri kolača odjednom i ponijela ih u šaci u našu sobu. Đivo ju je vukao za ruku prema svom novom konju, ja sam joj htjela pokazati novu vunenu haljinu koju mi je majka plela ponekad uvečer, ali uglavnom u zubarskoj čekaonici dr. Grossa. Bila je nježno ružičaste boje i oko vrata se nabirala uzicom koja je na krajevima završavala velikim okruglim pomponima što su poskakivali kao loptice kad sam trčala ili skakala. No, Rozi se zaustavila pred mojom novom lutkom. Ugurala je sva tri kolača odjednom u usta i onako gotovo zagušena nerazgovjetno me upitala:

         -Mogu li je malo uzeti u ruke?

         Nije mi bilo pravo da se ona počne prva igrati s mojom lutkom koju sam tek bila dobila i još je i sama čuvala i samo gledala, ali sam joj je ipak dala. Lutka je imala gotovo iste zlatno plave pletenice kao i Rozi i jednako plave velike oči. Rozi ju je nježno uzela u naručje i sjela na moj krevet. Njihala ju je, pa iako je još uvijek žvakala, počela je tiho pjevušiti. Možda bih prepoznala njenu pjesmu da nije bila isprekidana mljackajima. Ipak, iako je valjala kuglu razmekšanih kolača iz jednog obraza u drugi, njeno je lice bilo tako zaneseno i preplavljeno milinom kao da je sišlo s oltarne Bogorodičine slike u našoj crkvi. Počela sam zamišljati Rozi u bijeloj nabranoj haljini s plavim pozlaćenim plaštem i moju lutku u kratkoj bijeloj košuljici s raspuštenom kosicom i kad mi se činilo da ih već vidim kako lebde na bijelom oblaku okruženi zlatnim zvijezdama, majka je otvorila vrata i doviknula:

         -Rozi, dođi, zove te Greta!

         Rozi je nevoljko spustila lutku na krevet i ustala. Vidjela sam da joj je žao što odlazi. Htjela sam je utješiti. Uhvatila sam je za ruku i rekla joj:

         -Vjenčat ćeš se s našim Tomom i roda će ti donijeti pravu živu bebu!

         Ona se trznula. Pogledala je iznenađeno moju majku.

         Majka joj je prišla. Obgrlila ju je i privinula tako nježno kao da sam to ja ili Đivo.

         -Cuce ti je reklo. Tvoja se majka dogovorila s mojim rođakom Tomom. On je stariji ali dobar čovjek i što je najvažnije, imućan je. Uz njega nikada nećeš biti gladna i imat ćeš lijepe haljine. Ali, ako nećeš, reci mi sada, dok smo nas dvije same.

         Rozi se jednim naglim gutljajem konačno riješila kugle u ustima i upitala:

         -Hoću li dobiti doboš torte i kremšnite?

         -I torte i kolače i pite i toplog svježeg peciva i mesa i čokolade i svega što ti duša želi.

         -Ne mora biti mesa – rekla je Rozi glasnije – samo neka bude kolača!

         -Dobit ćeš ih, ja ću to srediti! – uzdahnula je majka i povela Rozi za ruku u dnevnu sobu. Pošla sam za njima.

         Kad smo ušli, Toma je skočio sa stolice. Jednim se korakom našao pred Rozi i uzeo među svoje dlanove obje njene ruke.

         -Bit će ti lijepo sa mnom, Rozi! Brinut ću se za tebe kao dobar otac i paziti te kao dobar muž. Vidjet ćeš, bit ćeš sretna sa mnom.

         Rozi je podigla glavu i pogledala majku.

         -Gospođo Marija, hoćete li mu reći? – kazala je s iznenadnom čvrstinom u glasu.

         Toma je problijedio. Majka se nasmije.

         -Toma, ako mi obećaš da ćeš je voditi na doboš torte i kremšnite, možeš već sutra otići u župni ured i dogovoriti s fra Srećkom datum vjenčanja.

         -Ma svaki ću je dan voditi u slastičarnicu! Kad god zaželi! Časna riječ!  – ushićeno usklikne Toma.

 

         Rozi i Toma bili su zaručeni svega nekoliko tjedana. Greta se složila da se vjenčanje obavi do Poklada kako ne bi morali zbog Korizme čekati do poslije Uskrsa. Toma joj je odmah poslije blagdana dovezao kola drva i vreću ugljena. Svakog je dana donosio punu košaru još toplog kruha i peciva, a djeci je rekao da mogu navratiti u pekaru kad god ogladne. Donosio je mesa, krumpira i svega ostalog, pa ga je Greta zadržavala na ručku ili na večeri, već prema tome da li je bila u dvorbi ili kod kuće. Prvi put su njena djeca i ona bili siti. Ipak, i možda upravo zbog tog iznenadnog blagostanja, željela je da se zaručnici što prije vjenčaju kako se ne bi neka zla sudba umiješala i sve pokvarila. Toma je svakog dana vodio Rozi u slastičarnicu, a nedjeljom je donosio kremšnite čitavoj obitelji. Pričao nam je da nije ni znao koliko ima slastičara u gradu i da su ih sve obišli, jedino u slastičarnicu Mignon gospodina Hudobe Rozi nikako nije htjela ići, iako je moja majka tvrdila da on ima najbolje kolače u gradu. Svi smo osobito voljeli njegove doboš torte s hrskavom glazurom koju smo mogli lako pregristi. Nedjeljom, kad god su majka i otac išli zbog pričesti natašte na misu, odlazili smo poslije crkve u Mignon na doručak.

         I sada vidim taj smireni prostor obložen plemenitim tamno smeđim drvom s kristalnim ogledalima iznad oplate, s malim mramornim stolovima i crnim thonet stolcima od kuhanog drveta. Majka, otac, Đivo i ja sjedimo u svečanoj nedjeljnoj odjeći. Krupni trbušasti gospodin Hudoba s velikim vodenasto plavim poluzatvorenim očima u blagdanskom tamnom odijelu s uškrobljenom snježno bijelom pregačom dugom gotovo do poda donosi na srebrnom poslužavniku za majku i oca bečku kavu u visokim uskim šalicama i za nas čokoladu s tučenim vrhnjem. Pažljivo spušta na stol košaricu sa slancima i makovim pletenicama, staklene posudice s marmeladom od kajsija i medom, meko kuhana jaja u čašama od brušenog stakla i tanjur s narezanim komisbrotom i buterkiflama s orasima. Stol je pretrpan, kristalna se solenka izgubila među posuđem i ne mogu je naći. Strah me je da s ispruženom rukom nešto ne prevrnem i ne prolijem i radije jedem neslano jaje. Nije ni važno, jer žličicom ispijam gutljaj po gutljaj tople čokolade, polako, kako bi mi što duže trajala, kako bih je što duže uživala.

 

         Toma je kupio malu kuću s cvjetnjakom u čistoj mirnoj ulici. Opremio ju je najpotrebnijim stvarima, a ostalo je prepustio Rozi da odabere poslije vjenčanja po svom ukusu. Majka je ponudila Tomi da u našoj kući priredimo svadbu, ali on je to odbio. Rekao je da je toliko sretan da bi htio da se svi s njim veselimo i da se nitko zbog njegove sreće ne muči i proklinje ga što mora na njegovoj svadbi raditi. Možda je mislio na Stanu, koja je ionako uvijek gunđala, a posebno je bila zlovoljna kad se netko ženio ili udavao. Rezervirao je stoga za svatove malu dvoranu u hotelu PARK na prvom katu. Majci je dao novac da kupi svilu i plati švelju koja će sašiti Rozinu vjenčanicu.

         Majka je odvela Rozi našoj krojačici Danici da joj uzme mjeru. Uvijek sam išla s majkom kad je odlazila švelji. Voljela sam listati modne žurnale i zamišljati sebe odraslu i otmjenu s jednom rukom položenom na struku a s drugom naslonjenom na naslon naslonjača ili s velikim prelijepim psom na kožnoj uzici u šetnji. Danica mi je davala za lutke prekrasne krpice od svile, baršuna, kretona. Soba joj je bila pretrpana tkaninama, bile su posvuda poslagane, po stolicama, policama, na krevetu, ugurane u širom rastvoreni ormar.

         Ona je bila sitna tanahna ženica. Obično je sjedila kraj šivaćeg stroja, pogrbljena, s naočalama na vrhu nosa i ne podižući glavu gledala nas preko okvira uzdignutim zagonetnim pogledom. Majka bi na povratku kući obično rekla:

         -Gdje je samo pokupila taj pogled Marlene Dietrich? Inače, sirota, nema nikakve druge sličnosti s njom.

         Danica je odmjerila Rozi i zatim počela žestoko mahati rukom u kojoj je držala iglu s koncem:

         -Ne, ne i ne, nikako ne mogu sašiti vjenčanicu u tako kratkom roku. Ta pogledajte, zar ne vidite, sve me to čeka, same stare mušterije! Još imam zaostatke od Božića, a već mi nose tkanine za Uskrs. I obje su mi se naučnice razboljele, valjda jedna od druge, sve sama radim!

         Majka ju je ipak uspjela nagovoriti. Kao i svaki drugi put, na kraju je popustila. Namrgođena i zdvojna otvorila je ladicu svog kabinet šivaćeg stroja, uzela malu tekicu s umetnutom olovkom, rastvorila je i upisala velikim slovima Rozino ime.

         -Mala je dosta jaka oko bokova za svoje godine. Petnaest, rekli ste petnaest? – čudila se Danica mjereći Rozi. – Ima i trbuščić, prava mala ženica!

         -Zaručnik je kljuka kolačima. Svaki dan idu u slastičarnicu. Željna je. Majka joj nema ni za kruh. Znate kako je kad se gladan dočepa obilja?! A još i raste, razvija se. Bit će krupna na majku. Jednog će se dana valjda zasititi…- zaključi s uzdahom majka.

 

 

         Vidjela sam mnoga vjenčanja, obično u nedjelju poslije velike mise. U svim je vazama tada bilo bijelo cvijeće, a ponekad je i ograda kora bila ukrašena spletom ružmarina s bijelim cvijećem. Crkva je tada mirisala na poseban način, snažnom mješavinom mirisa cvijeća, tamjana, parfema i brijačnice.

         I na Rozinoj svadbi muškarcima se sjajila zalizana kosa od briljantina i orahova ulja i obrazi im mirisali na resku kolonjsku vodu. Činili su se svečaniji no inače, iako su nosili ista blagdanska odijela kao i svake nedjelje. Samo su moj otac i gospodin Šmit bili odjeveni u crna odijela sa svilenastim reverima. Imali su bijele tvrdo uškrobljene košulje s krutim ovratnicima koji su im se urezivali u šiju. Majka je rekla:

         -Oni su kumovi.

         Nadala sam se da ću dobiti novu bijelu haljinicu i da ću s drugim djevojčicama nositi mladenkin veo kao što sam viđala na drugim svadbama, ali majka je rekla da je zima i da bismo se po svoj prilici prehladile, a ni Rozin veo nije toliko dug da ga ne bi mogla sama nositi preko ruke.

         -I onako će Tomu ovo vjenčanje stajati čitav imetak! Kad samo pomislim koliko je svoje rodbine pozvao i koliko je još rođaka njegovih rođaka došlo nepozvano! Sva sreća da Greta nema nikoga! Pametno, zašto bi ikoga zvala kad ih za nju nikada nije bila briga. A i Hans, propalica, bogzna gdje je, ni ne zna da mu je kćer stigla za udaju – govorila je majka dok smo se fijakerom vozili sa svatovima u hotel PARK.

 

         Kao i kasnije na svadbama, i tada većinu ljudi nisam nikada ranije vidjela. Iako su Tomini rođaci bili i majčini, ona se čitavo vrijeme raspitivala tko je tko i što tko kome dođe. Otišla je iz svog zavičaja još kao djevojčica, kada neki među gostima još nisu bili ni rođeni, a vršnjaci koji su joj ostali u mutnom sjećanju sada su već i sami imali djecu.

         -Rodbinske veze su kao lanac koji se hvata karikom za kariku i često se udaljeni krajevi nikada ne sretnu osim ponekad na sprovodima i na svadbama, kad se spoje i zatvore u iznenadni krug  koji nas zaprepasti  svojom  širinom – kaže majka.

       I doista, već nakon prvih zdravica svi su se činili kao jedna velika obitelj koja je oduvijek živjela u istoj kući i svakog dana sjedila za istim stolom i zajedno večerala. Svi su u isto vrijeme podizali čaše, svi su u isto vrijeme pljeskali, iako je gospodin Šmit govorio mladencima na njemačkom, otac na hrvatskom, a Tomin stric na albanskom jeziku.

         Odrasli su uglavnom jeli i pili. Jedino Toma nije ništa jeo. Nije ni pio. Držao je u ruci gotovo nepomično čašu s vinom kao da je na nju zaboravio i netremice gledao Rozi koja je istovremeno jednom rukom punila usta, a drugom rukom tanjur.

         Tek povremeno, nakon svake nježne pjesme koju mu je primaš svirao uz uho, Toma je slobodnom rukom vadio iz džepa novčanice i ne okrećući se stavljao ih nasumce na oznojeno čelo prignute primaševe glave.

 

         Pošli smo kući tek nakon što su se Toma i Rozi odvezli u svoju novu kuću. Đivo je zaspao još u parku, a ja putem u fijakeru. Nismo se budili ni kad su nas presvukli i stavljali u krevet.

         Ne znam koliko smo spavali, tek u neko doba noći probudilo me je snažno lupanje o prozore.

       Bio je to Toma. Vikao je iz sveg grla na neki čudan gotovo krještav način.

         -Marija, otvori! Otvori, Marija!

         Čula sam kako se na očevoj i majčinoj sobi otvaraju oba prozora.

         -Toma, što je, što se dogodilo? – pita majka prestrašeno.

         -Nije bila nevina! – viče Toma. – Nije bila nevina!

         Počeli su se otvarati prozori na susjednim kućama.

         -Hajde u kuću, Toma!  – dovikne mu otac.

       Ustala sam i tiho odškrinula sobna vrata. Čujem uzbuđene žurne korake. Zastaju u predsoblju.

         -Ne mora uvijek biti krvi – kaže majka.

         Zašto krvi? Voljela bih da je Stana kraj mene pa da je mogu pitati. Ali ona stoji na suprotnoj strani, na ulazu u dnevnu sobu. Trlja oči i zijeva.

         -Priznala je, rekla mi je! – kriješti izbezumljeno Toma. – Ali nije mi htjela reći tko je, s kime je! Šamarao sam je, kunem se, samo sam je šamarao, nisam je tukao, ali nisam to mogao izvući iz nje! Onda sam otišao po Gretu. Bila je još u Parku, posljednja. Skupljala je ostatke hrane. Mislio sam da ona zna, ali prasnula je, nije mi vjerovala. Pošla je sa mnom. Ušla je u spavaću sobu, mene nije pustila, i onda ju je počela tući ne znam kako, šakama, možda nogama. Rozi je jaukala, vikala, zvala me i onda odjednom utihnula. Kad sam utrčao, ležala je na podu, nepomično, bez svijesti, a pod njom lokva krvi. Greta je vikala: "Kurva, podala se Hudobi, za kolače! Još sa trinaest godina!"

         Toma je ridao. Uhvatio je majku za ramena i tresao je. Majka se otrgla. Skinula je s vješalice kaput i žurno ga odjenula.

         -Stano, dohvati mi s ormara primaljsku torbu! Ante, idi odmah po dr. Fotića! – govorila je majka brzo i obuvala cipele na bosu nogu.

         -Zbog to malo kožice da ubijete dijete! Poludjeli ste! – uzviknula je Stana projurivši pokraj Tome.

         Počela sam drhtati. Mrzlina me je omotavala kao kakav ledeni gunj od nožnih prstiju do brade. Uvukla sam se u Đivov krevet i priljubila se uz njegovo malo toplo tijelo. Ogrlila sam ga i tiho mu šapnula u uho:

         -Ubili su Rozi zbog nekakve kožice koju je ona dala gospodinu Hudobi za kolače.

         Đivo je mljacnuo dva tri puta i nije ništa rekao. Ne znam da li je bio budan ili je nešto sanjao.

         Čula sam kako se zaustavio auto dr. Fotića. Majka i Toma već su ga čekali na ulici i odmah se s njim odvezli. Vani je otac na verandi otresao cipele od snijega. Stana mu je otvorila vrata.

         -Vrati se u krevet – rekao je otac – znaš da ujutro moraš rano ustati.

         -Gotovo je, ne ću moći zaspati dok ne čujem što je s malom – odgovori ogorčeno Stana.

         I ja sam mislila da neću moći spavati, ali zaspala sam. Probudila sam se kad sam kroz odškrinuta vrata ponovo čula majčin glas.

         -Stigli smo u posljednji čas. Dr. Fotić ju je odvezao u bolnicu. Izgubila je mnogo krvi…i čedo.

         -Što? Kakvo čedo? – začudio se otac.

         Majka je uzdahnula.

         -Bila je trudna. Čini se da nije ni znala. Ali više neće moći imati djecu.

         -Ostala je živa, nesretnica, to je najvažnije! Hvala Bogu! – uzviknula je Stana.

         Skočila sam iz Đivovog kreveta i ponovo se zavukla u moju ohlađenu postelju. Sutra ću pitati Stanu o svemu što nisam razumjela i što mi nije jasno – o maloj kožici koja se može mijenjati za kolače i zbog koje su Toma i Greta toliko tukli Rozi da joj je istekla gotovo sva krv iz neke velike rane od koje bi sigurno umrla da ju moja majka i dr. Fotić nisu spasili.  I kako je mogla imati čedo, a da za njega nije znala…? Gdje? Zašto ga je izgubila? Da joj ga nisu možda ukrali? Ako ga je roda spustila na prag pred vratima, svatko ga je mogao uzeti. I zašto više neće imati djecu? Sirota Rozi…Molit ću majku da me odvede k njoj u bolnicu.

         Postelja se počela zagrijavati. Kroz spuštene markize nazirem sivkasti svjetliji mrak. Zaklapam oči i kroz polusan čujem majku. Govori tiho, negdje iznad moje glave:

         -Danas nećemo voditi djecu u vrtić. Neka spavaju.

       -Fotić mi je rekao da je pao Stojadinović – kaže otac. – Bilo je na radiju. Rekao sam mu da nismo slušali zbog svadbe…Sada imamo više izgleda da Maček izbori zahtjev naših predstavništava o samoopredjeljenju.

 

 

*

 

 

         Stana je rekla:

         -Gotovo svaka djevojčica ima tu malu kožicu, samo je ja nikada nisam imala, takva sam se rodila. Kao što vidiš, mene uvijek pogađa neka nevolja, jer iako ta kožica ničemu ne služi, muškarci traže da je imaš prve bračne noći, i jao si ga tebi ako je nemaš, iako te poslije nikada više ne pitaju za nju. Ja mislim da je to najveća glupost koju nam je Bog dao i ne znam što mu je bilo na umu kad ju je izmislio. A tolike su žene, jadnice zbog nje propatile, čak i život izgubile, evo, kao što je malo falilo da i mala Rozi u cvijetu mladosti svoje ode na drugi svijet. Pa se ja često pitam, nije li Bog volio samo muškarce, a žene zapravo mrzio iz dna duše svoje. Jer sve što je muškarcima veselje i radost, ženama je bol i krv.

         -Ali gdje, gdje je ta kožica? – uporno sam ponavljala .

         Po običaju, kao uvijek kad me se htjela otresti, Stana je rekla:

         -Ostavi me, imam posla, ne mogu sad s tobom o tome razgovarati. Uostalom, neka ti to kaže majka, ona to ionako bolje zna.

         Majka je rekla:

         -Kad za to dođe vrijeme sve ću ti reći.

 

         U nedjelju poslije mise došli smo do slastičarnice Mignon ali nismo ušli da doručkujemo. Majka je otvorila vrata i gospodin Hudoba koji je upravo nekome nosio kolače, duboko se naklonio i rekao joj kao uvijek kad smo dolazili k njemu:

         -Moj naklon, milostiva.

         Majka se zaustavila na pragu. Đivo i ja smo se natiskali uz nju. Otac je ostao na pločniku iza nas i šaptao:

         -Marija, ostavi ga, ne treba nam skandal!

         Gospodin Hudoba nas je iznenađeno gledao. Još uvijek pognute glave prišao je vratima i slobodnom ih rukom razmaknuo do kraja.

         -Izvolite, zašto ne uđete? Vaš stol vas čeka.

         Tako blizu golemog gospodina Hudobe majka je izgledala sitna kao kakva mala djevojčica. Odjednom, iznenada, ona se svim svojim tijelom propela i ispružila uvis i neočekivanom snagom pljusnula gospodina Hudobu tako snažno i glasno, da su svi gosti u slastičarnici podigli glavu. Gospodin Hudoba se uhvatio za porumenjeno lice i zapanjeno pogledao majku.

         -To vam je za malu sirotu Rozi! Gadite mi se! I nikada više nećemo stupiti nogom u vašu prljavu slastičarnicu – vikala je majka iz sveg glasa.

         Otac nas je naglo povukao s ulaza. Majka se mirno okrenula i sišla s praga. Tek tada se gospodin Hudoba sabrao i počeo zamuckivati:

         -Moja slastičarnica nikada nije bila prljava! Ne smijete tako govoriti o mojoj slastičarnici…

         Prešli smo na drugu stranu ulice. Još jednom su otac i majka zastali i pogledali gospodina Hudobu. On se okrenuo da zatvori vrata, ali tog su časa svi njegovi gosti u isti mah nahrupili prema izlazu nudeći mu ispruženim rukama novac.

         Otac je promrmljao:

         -Upropastila si ga! Sutra će se proširiti po cijelom gradu da mu je slastičarnica prljava. Mogao bi te tužiti!

         -Neka samo pokuša! Što bi tek rekao da na sudu kažem o kakvoj se prljavštini radi?! Šutjet će gad pa makar propao. A bilo bi i najbolje da propadne i ode!

         Majčino se srdito namršteno lice odjednom opustilo, izravnalo i ona se zadovoljno nasmiješila.

         -A sad idemo gospođi Lipi na doručak.

 

         Zapravo, ja sam oduvijek molila majku da idemo u slastičarnicu Marcipan koju je vodila gospođa Lipa. U njenom se izlogu veliki smiješni u bijelo odjeveni lutak veselo klanjao prolaznicima okrećući glavu desno i lijevo, a kad bi se nagnuo sprijeda, njegova bi mu bijela slastičarska kapica kliznula na čelo, ali nikada nisam vidjela da je i pala. Svaki put kad bi se nagnuo na naklon, lutak bi takao svojom malom pjenjačom zdjelu od mjedi koju je držao u naramku druge ruke.

         Kad smo ušli, gospođa Lipa se gotovo ukočila od iznenađenja. A onda nam je prišla i obasula nas bujicom oduševljenja.

         -Tako mi je drago, tako sam sretna, tako je lijepo da ste konačno došli k meni na doručak! Joj, otkada čekam da svratite! Djeca su vam tako slatka, tako pametna! Kao da sam znala, kao da sam predosjećala da ćete baš danas doći! Čuvala sam najljepši stol i evo, dođite, sjednite, izvolite dnevnu kartu! Sve je svježe, ali preporučam buterkifle s orasima uz čokoladu. Ah, što blebećem, odaberite sami! Dobila sam prekrasnu prašku šunku, jučer je stigla!

         Dok su majka i otac razmišljali što će naručiti, ja sam se ogledavala. Slastičarnica Marcipan bila je vrlo slična slastičarnici Minjon, jedino što iznad drvene oplate nije imala ogledala, već nježno ružičaste svilene tapete. Na zidovima su visjeli zlatno uokvireni gobleni puni cvijeća i voća. Staklo na vratima i na izlogu pokrivale su tanke čipkaste zavjese nabrane na ulaštenim mjedenim držačima.

         Čini se da je gospođa Lipa općenito veoma voljela čipke, jer je nosila i uškrobljeni bijeli čipkasti ovratnik i malu uškrobljenu čipkastu pregaču na crnoj haljini, a u kosi iznad čela bijelu tvrdo uškrobljenu čipkastu vrpcu. Zapravo, osim nježnog ružičastog okruglog lica, ružičastog poput njenih svilenih tapeta, na njoj je gotovo sve bilo ili crno ili bijelo: vrana plavkasto crna kratka ravna kosa, mliječno bijeli vrat, krupne crne sjajne oči, sivo bijele svilene čarape na oblim nogama u crnim lakastim cipelama s visokim potpeticama.

         Čim sam je ugledala u slastičarnici bila sam očarana i znala sam da je već volim. Čudila sam se zašto je majci trebalo toliko vremena da nas odvede k njoj.

         Otac se smješkao i kad je gospođa Lipa otišla da nam donese narudžbu, majka je rekla:

         -Da se vaš tata nije upoznao sa mnom, oženio bi se s gospođom Lipa. U svakom slučaju, ona se tome nadala, a i tati se ona sviđala iako to ne priznaje. Ali ja sam mu se valjda ipak više sviđala, a gospođa Lipa je upoznala gospodina Lipu i sve se sretno završilo.

         Kakva šteta, pomislila sam. Da se oženio gospođom Lipa, jeli bismo svaki dan kolače. Ali, pitanje je da li bismo Đivo i ja bili tada njihova djeca, jer, po svemu se čini da rode donose djecu majkama, a očevi moraju za njih skrbiti kao što je sveti Josip skrbio za Maloga Isusa i Majku Božju. Ali tko izrađuje djecu i od koga ih rode uzimaju?

         -Tko je zapravo naš otac? – upitala sam glasno.

         Otac se trgao, naglo okrenuo glavu i pogledao me.

         -Kako to misliš?

         -Mislim, tko nas je napravio?

         Otac je raširio oči.

         -Od koga nas je roda uzela i donijela mami? – nastavila sam.

         -Bog! Dragi Bog nas je sve stvorio! – brzo je rekla majka. – Rode uzimaju djecu na nebu i donose ih nama.

         Kako to da ih onda Bog ponovo uzima i vraća u nebo kao što je učinio s Rozinim čedom i našim malim bratom? Kao kad se ja naljutim na Evicu pa tražim da mi vrati moje igračke. Možda će Bog, ako se naljuti na majku i oca, uzeti i mene i Điva? Ili će, kad se odljuti vratiti Rozi njeno čedo i nama našeg malog brata? Ali to nikada neće biti isto. Jer mi rastemo, a s neba rode donose sve same male bebe. Ja nikada ne bih vratila Evici njenu lutku kad bi ona kod mene narasla, jer to više ne bi bila njena lutka! I uopće, zašto rode donose samo malu djecu? Možda zato što bebe stalno dreče pa idu Bogu na živce? Baš me zanima tko ih tamo kupa i mijenja im pelene kad se popiške i pokakaju?

         Gospođa Lipa se vratila s velikim poslužavnikom prekrivenim čipkastim miljeom na kojemu je poslagala tanjuriće, šalice, čaše, zdjelice i pribor za doručak i tako prekinula moje  razmišljanje. Zaokupljena prosuđivanjem i uspoređivanjem njenog posuđa s posuđem gospodina Hudobe posve sam zaboravila pitanja na koja sam tek trenutak ranije tražila odgovor.

         -Imate prekrasno novo posuđe – rekla je iznenađeno majka.

         -Nije baš novo, nabavili smo ga u Pragu kad smo se gospodin Lipa i ja vjenčali, ali vi niste bili ovdje otkako ste se udali.

       -Što kažu vaši u Češkoj? – pita otac. – Hoće li se Hitler zaustaviti u Sudetima?

       Gospođa Lipa je naglo objema rukama privila na grudi prazan srebrni poslužavnik.

       -Uopće mi o tome ne pišu. Htjeli bi nas zaštiti da se ne brinemo, ali vidite i sami – gospođa Lipa je naglo okrenula glavu, izvadila čipkasti rupčić iz džepa svoje crne haljine i krajičkom obrisala oči. Zatim je požurila u kuhinju.

         Kad se gospođa Lipa udaljila da donese vrčeve s kavom i čokoladom, otac je šapnuo majci:

         -Što misliš, da ponesemo doboš tortu Rozi u bolnicu?

         -Uzet ćemo i kremšnite – rekla je majka – i reći ćemo joj da smo ih kupili kod gospođe Lipe. Neka zna da je gospodin Hudoba za nas mrtav!

 

         Rozi je ležala u sobi s još dvije mlade žene. Da nisam ugledala njene dvije plavokose pletenice izdužene na bijelom pokrivaču ne bih je prepoznala. Lice joj je bilo usahlo i blijedo poput posteljine, ruke tanahne i složene na prsima kao na kakvoj svetoj slici. Ta njena hladna iscrpljena bijela mirnoća žignula me je zloslutnom mrzlinom i ja sam prestrašena zastala na pragu. Majka me je uzela za ruku i polako povela Rozinom krevetu. Rozi je otvorila zaklopljene oči i pogledala nas umorno i posve ravnodušno.

         -Kako si? – upitala je majka.

         -Ne znam – odgovorila je Rozi tiho.

         Otac je izvadio zamotak s kolačima i stavio ga na njen noćni ormarić. Rekao je:

         -Donijeli smo ti doboš tortu i kremšnite.

         Rozi je naglo okrenula glavu na drugu stranu. Lice joj se zgrčilo od gadljivosti.

         -Kupili smo ih kod gospođe Lipe! Nikada više nećemo ući u Hudobinu slastičarnicu! – rekla je majka.

         -Nikada više neću jesti kolače! – viknula je Rozi iznenadnom snagom. – Ničije kolače! Nosite ih! Ne mogu ih gledati! Povraća mi se od njih!

         Naglo probuđena iz gotovo obamrle iscrpljenosti Rozi je podigla glavu s jastuka i snažno zamahnula rukom prema zamotku. Otac ga je u posljednji tren uzeo i sklonio od njena domašaja. Glava joj je ponovo klonula. Majka joj je milovala čelo, obraze, kosu. Rozi ju je gledala mutnim umornim očima.

         -Bila sam gladna…željna kolača…a uvijek gladna… – ponavljala je gotovo bez glasa.

 



 

 

 

 

POČETAK

 

 

 

          Smrt je bila početak moje svijesti, dakle, pamćenja.

          Pamtim tu smrt u crno-bijelom i posve nijemom sjećanju. Na sredini mračne crne sobe bijeli odar. Na bijelom odru mali bijeli lijes, u lijesu malo bijelo dijete. Oko djeteta  velike bijele svijeće s malim, mirnim, gotovo nepomičnim plamečcima. I mnogo bijelog cvijeća. Još ga nisam raspoznavala, ne znam da li su bile ruže ili krizanteme, sjećam se tek nekih neodređenih bijelih latica i još uvijek ne znam zašto je cvijeće uvijek u blizini smrti.

          Izvan tog bijelog kruga slika je posve crna.

          Sada znam da je to bila smrt mog malog brata.

          Bijelo je početak svega. Bijelo magle, oblaka, bljeska, misli. Crno ulazi u sjećanje neprimjetno, počinje crtati uzorak, lica dobivaju crte, stvari obrise, nebo dimnjake, dimnjaci krovove, krovovi kuće, kuće prozore. Vrata još nema, ni otvorenih ni zatvorenih, posve je nevažno zašto još nemaju nikakve važnosti. Jer vidim, kuće imaju ulicu iscrtanu velikim bijelim oblucima, istina, bez pločnika, ali ipak spremnu da se njome nekamo ode.

          Sjedim na stepenicama. Naslanjam se na kamen, ne sjećam se da li je bio hladan, znam da je i on bio bijel kao i duga pačetvorina dvorišta kojoj ne vidim kraj, ali pretpostavljam da je na rubu izmaglice, iza koje naslućujem ulicu.

          Tamo stoji zaustavljena crna kočija.

          Ne čujem rzaje crnih konja, sjećanje je još uvijek nijemo. Vidim im pognute glave, mirne opuštene repove, uspravne i ukočene uši, velike crne naočnjake.

          Kočijaš sjedi na svom sjedalu. Šešir je nabio na čelo, obodom sakriva oči, uzdignutim ovratnikom lice. Pognuo je glavu. Čeka.

          Mislim da sam tada osjetila prvu tjeskobu, jer se ta slika i sada vraća u moju svijest kao nagovještaj neke čudne studeni koja ne dolazi iz hladnoće zraka, iz mraza, iz zime, već iz meni nepoznate mračne dubine mog vlastitog bića.

          otac silazi stepenicama. Njegovo je raskoračje divovsko, mogao bi opkoračiti još jednu mene. Nogavice njegovih hlača od crne su zagasite tkanine, golema su mu stopala u cipelama od crnog laka. Počinjem razlikovati ulaštene od zagasitih stvari, ulaštenu crnu kočiju od zagasite kočijaševe crne odjeće. Konji su crni na svoj posebni način. Još ne znam da je to sjaj kojim se iskazuje život, sjaj na koži svake žive životinje.

          Otac nosi pod rukom mali bijeli lijes. Znam da je u lijesu dijete iako ga ne vidim. Otac i dijete ulaze u kočiju. Otac namješta lijes na svom krilu, pridržava ga rukama i okreće glavu prema meni.

          Vidim očevo lice. Zapravo njegov pogled. Pamtim njegovo lice kao pogled koji zaustavlja na meni. Kočijaš uzima bič i zamahuje. Kočija polazi. Konji zakasaju, griva im zavijori. Očevo lice ostaje. Zadržavam njegov pogled, ogrlila sam ga strahom da ga ne izgubim, prvi put vidim odlazak i spoznajem tugu iako još ne znam njeno ime.

          Okrećem se prema kući iza mojih leđa. Očekujem da je netko tu, da s ocem nije sve otišlo. Na kući zjapi mračni otvor. Učim da su to vrata. Naslućujem njihovo značenje. Bojim se ući u njihovu crninu.

          Čula sam da vuci uvijek preskaču ograde. Da nikada ne prolaze kroz vrata. A ja ponekad, kada se nađem u nevremenu i kada tražim sklonište, zaboravljam na oprez. Tražim vrata, zaželim da su otvorena, da kroz njih uđem u nepoznato. Ali vrata nestaju. Kuće imaju samo prozore, visoko, daleko negdje pod krovom gdje ih nikada neću moći dosegnuti. No to se ne događa u sjećanju. Jedino u snovima.

 

 

*

 

 

          Pamtim dan kada je moje sjećanje dobilo boje. Tog su dana slike izgubile rubove. Rastvorile su se i raširile, a njihovo je okružje ispunila svjetlost koja se ušuljala u neprimjetnom trenutku i svemu dala izvjesni odsjaj, svakoj stvari njen odbljesak. S ulaskom svjetlosti nestale su ograde, zidovi nisu bili završetak. Jedno isto nevidljivo i neopipljivo čudesno nešto dodirivalo je mene i pružalo se daleko iza nedogleda.

          Tada još nisam znala da su ljudi uvukli nebo pod svod, da obzorjem dijele zemlju od svemira, da su zemlju ispresijecali međama. Sve je bilo jedno i nepodijeljeno, sve se rastvaralo u svim smjerovima.

          Bilo je ljeto. Dva uska dvokrilna prozora u gostinskoj sobi širom su otvorena. Kroz čipkaste zavjese prolazi vrelo sunce s malim vrlo blagim povjetarcem i s mnogo sićušnog uskomešanog trunja. Ostavili su me samu u gostinskoj sobi u koju inače nisam smjela ulaziti. Sjećam se izvjesnog nemira koji me i danas obuzima kad nešto iščekujem. Znala sam da će se dogoditi nešto veoma važno. Odjenuli su mi najmiliju haljinicu od tamnocrvene svile s ružičastim naborcima koju sam oblačila jedino kad smo išli u goste ili u crkvu.

          Gledam u vrata i čekam da se otvore. Napokon ulazi otac. Vidim njegovo lice i znam da ću doživjeti nešto izuzetno. On svojom krupnom malo hrapavom šakom uzima vrlo nježno moju ručicu i kaže:

          -Dobila si novog brata. Dođi da ga vidiš.

          To su bile prve riječi koje su ušle u moje sjećanje.

          Od toga dana nijedan prizor nije više nijem. Čak i onda kada se glasovi gube u zaboravu, lica mi govore – iako ponekad mislim da su to riječi koje sam željela čuti, a možda nikada nisu bile izgovorene.

          No, onoga dana kada se rodio moj drugi brat, kažu mi, da su sve riječi koje i danas pamtim, bile izrečene.

          Ulazimo u sobu prekoputa hodnika. Sva je bijela, ali to nije više bjelina crno-bijelog sjećanja, već bijela boja svjetlosti kojom su obojene mnoge stvari. Bijeli željezni krevet, bijeli noćni ormarić, bijela posteljina. Majka leži. Gotovo da je i njena put bijela kao postelja. Na trenutak me prođe strepnja da je možda bolesna, ali vidim da su joj velike crne oči prepune radosti koja se razlijeva niz lice, niz kosu, niz gole ruke, sve do malog bijelog zamotuljka koji je obgrlila i priljubila uz svoje tijelo.

          Promatram malu usnulu glavicu što proviruje iz bijele vezene kapice i prvi put postavljam pitanje:

          -Odakle je došao?

          Mislim na sebe. Mislim na oca, na majku, na oblake, na sunce. Šutim i čudim se: Odakle smo došli?

          Oni su očekivali moje pitanje i već su pripremili odgovor. Majka se zvonko nasmije i uzvrati:

          -Donijela ga je roda.

          Rode sam poznavala. Vidjela sam ih na dimnjaku susjedne kuće u velikom crnom gnijezdu uspravljene na dugim tankim nogama i zagledane u daljinu. Znala sam da su od nekuda došle, zimi ih nije bilo. Zimi je iz dimnjaka polagano i strpljivo uzlazio na nebo magličasti dim.

          Soba u kojoj su ležali majka i brat nije imala peć, dakle, nije imala dimnjak. Opet sam zbunjena. Želim razjasniti nesporazum. Pitam:

          -A kako je ušla?

          Iznad noćnog ormarića otvoren je prozor. Ne znam zašto ne kažu: ušla je kroz prozor. Otac međutim pokazuje slomljeno gornje okno i uvjerava me:

          Vidiš, tu ga je ubacila.

          Ne prihvaćam. Ne vjerujem.

          Moj mali brat još uvijek spava i samo ponekad pučne ustašcima. Odmjeravam ga. U bijelom čipkastom povojniku dug je gotovo koliko i majčina ruka i sve u svemu širi od otvora u razbijenom staklu. Kažem:

          -Ne, tu nije mogao proći. Prevelik je.

          Majka pogleda oca. On je zbunjen. Nije očekivao sumnju, još manje oporbu. Ona se snađe:

          Kad ga je roda donijela bio je mnogo manji.

          -Koliki? – bila sam uporna.

          Otac pogleda okno. Sada već posve ozbiljno pokušava odmjeriti prikladnu veličinu.

          -Pa, bio je doista vrlo malen – govori on polako i razmišlja o usporedbi.

          -Toliko malen da je stao u ovu kutiju – kaže majka i mahne prema praznoj kartonskoj bijeloj kutiji koja je bila rastvorena na noćnom ormariću.

          -Da, donijela ga je u kutiji – potvrdi otac uvjerljivo.

          Prilazim noćnom ormariću i uzimam kutiju u ruke. Razgledavam je. U takvim je kutijama majka obično držala slike i razglednice. Ili konce i vrpce. Prepoznajem je po naslikanoj cipeli. Začuđeno pitam:

          -Zar je bio malen kao cipela?

          Oni se glasno i s olakšanjem nasmiju.

          -Da, inače ga roda ne bi mogla nositi – kaže majka i ispruži ruku do mog lica. Pomiluje me.

          Brat se probudi. Stisne oči, zgužva tamno crveno lice i zaplače posve neočekivano čudnim drečavim plačem. Majka povuče ruku s mog obraza, ponovo ga obgrli, podboči se slobodnom rukom i pokuša uspraviti leđa. Otac joj namjesti jastuke. Ona razgali raskopčanu spavaćicu, podigne brata u naručje, izvuče nabreklu blijedu dojku s velikom tamnom bradavicom i prisloni na nju bratovu glavicu. Plač utihne. Bratovo se lice poravna i opusti. Njegova usta pohlepno obuhvate bradavicu, usrknu je i počnu se jedva primjetno ravnomjerno micati. Majka ga nježno promatra, onda podigne pogled prema ocu.

          -Nezasitan je – kaže i smije se.

          Zar je ne boli? Ta on je izjeda. Isisava njeno tijelo. Prije njega bila je sva okrugla s velikim lijepim trbuhom na koji sam naslanjala glavu i grlila ga objema rukama. Nije čudo što je tako brzo od veličine cipele toliko narastao.

          Promatram joj lice. Ne vidim na njemu trpnju. naprotiv, ozareno je nekom čudnom  milinom koja meni nanosi nepodnošljivu bol. Kao da ja nestajem, kao da mene otkida i guta moj mali brat. Ona to ne primjećuje. Gleda samo njega i ponekad na brzinu vrlo kratko pogleda oca. Mene su zaboravili. Sada je moj brat njihovo dijete. Ja ih se više ne tičem.

          Iznenada osjećam studen. Mislim da ću početi drhtati. Pokušavam ogrliti samu sebe. Čak je i sunce koje još uvijek ulazi kroz otvoren prozor izgubilo ljetnu vrelinu i sada je hladno. Zašto me otac ne uzima u naručaj? Njegove su ruke slobodne. Zar ne vidi koliko žudim za toplinom?

          Imala sam tri i po godine. Govorili su mi da sam srce, ali to je bila preteška riječ za moja mala nenavikla usta i svima sam govorila da sam Cuce.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

_______________________________

Mirjana Buljan, književnica , prevoditeljica i novinarka (Niš, 1931). Najviše se posvetila pisanju priča za djecu, novela, kao i dramama za radio, televiziju i kazalište te scenarijima za igrane i dokumentarne filmove.

Articles similaires

Tags

Partager