Marko Pogačar

 

 

(Hrvatska)

 

 

 

zemlja zemlja

 

(Izbor iz zbirke pjesama)

 

 

SINTAKSA

 

Tako smo se do noći tovili suncem i nadlanicama.

bili smo lijek protiv virusa smrti,

ustajali smo i odlazili na tržnicu

pržili jaja sa slaninom,

vrijeme smo vezivali u sitne čvorove

ne bi li ga na koncu, kad se jednom sve razriješi,

imali više, ne bi li u njemu uživali kao svećenik u dječaku,

šuma u početku kiše.

bili smo sisavci predani svojem instinktu,

kao jedini zakon uspostavili smo pravopis,

zaboravljajući da se voli bez točke, uvijek u nizu zareza.

laktova crnih od olova osluškivali smo

kako stvari koje već postoje odaju svoje ime,

a stvari koje će doći drhte pod južnom kožom:

živi su bili hladni i daleki, jaja su cvrčala, novine šuštale

mrtvi su bili blizu.

 

 

 

SAKUPLJAČ NEDJELJA

 

Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,

kao skrivenu manu.

sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:

jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,

kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.

kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,

novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.

čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta

skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:

novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,

novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.

jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod

što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju

gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.

nema ničega osim nedjelja.

 

 

 

POSLJEDNJI PRAZNICI 

 

Dani su trunuli u kockama kalendara, zaboravljeni

u crvenim i bijelim poljima, i mi smo postepeno odumirali

zaboravljeni u crveno-bijeloj zemlji. moglo je biti

oko kolinja; strukovi magle hvatali su se na niskim granama,

trnje uz put vrebalo džempere prolaznika.

dječak je na špagi vukao mačku, mrmljao

kad nećeš ostati ja ću te kazniti, vezat ću te za radijator

a ti si za sebe rekla: veži. i pitala si zašto

pišeš samo o vremenu, odakle toliko jeseni, što je

uopće u tome važno, vremena je i bez poezije na pretek. napiši

napokon nešto o sebi rekla si, i dječaku dobacila: crkni.

pa evo: Agotu Kristof volim više od Agathe Christie,

draže su mi lirske nego ispovjedne pjesme Anne Sexton,

ne volim hodati ljudima s lijeva, ne paranoji, ne vjerujem u tajne

ako bih ti još nešto rekao morao bih te ubiti.

 

 

 

DUGO DOLAZI SVJETLO

 

Opet ta prevara proljeća. zora se uspinje sporo,

sopće na stubištu kao susjeda pretila od djetinjstva,

vršnjakinja, koju nikada nisi promatrao kao ženu.

dugo dolazi svjetlo. dani uskraćeni za nadnicu,

mršavi dani na minimalcu svršili su sa svojom smjenom:

pokretna traka kalendara kazuje proljeće,

apodiktički, iako je riječ o novom zarezu zime.

kod nas, na sjeveru. sjeveru gdje se pod suncem,

sustižući ga, plamičci plinske peći prepliću s plavim

plamenom štednjaka na kojem ključa kava,

i uz nju lonac s krvavicama, plav s bijelim točkama.

i mi prelazimo tek tako preko izdaje kalendara

dekretom naše unutrašnje partije, usredotočeni

na bazu koja se bliži svom kraju. krešati after je kao

krešati karmine, samo otmjenije, šapućeš preko šalice

dok se tanje zalihe ljubavi i kava ispire talog noći

mijenjajući ga svojim vlastitim talogom. razmičem

zatim zavjese, i vidim kako sad zaista na nebu zasjeda zora,

tijesna i nemirna, lijepa kao giljotina u ognju

pobuna ugljena.

 

 

 

ISPRIKA JEDNE NARANČE KULI BABILONSKOJ

 

Gdje si? dugo te nema na ovoj obali, na ovom opasnom moru–

tako si govorim. a mislim tijesnu sjevernu sobu,

ležaj što s teškim tijelom otkucava

tkaninu s uzorkom ruža koje na mene reže iz rubova,

izbijeljenih i oštrih.

 

no tko govori taj i griješi: govor nije drugo do zbirka pogreški.

muhe pljuju u žarulje, tvoje odsustvo  bježi iz fraze. osipa se,

zajedno s prirodom, utiskujući u kožu šuplje stabljike slame.

 

ti ćeš se složiti: smrt je moguće samo točka na krivom mjestu

lapsus iz srca koštice.

vračare su na TV dnevniku i ustaše u ministarskim foteljama, nema te

pred poštom jedan stafford skamenjen čeka na cumshot

manekenke na mreži šmrču sušene riječi, a naranče,

one s večeri gutaju tamu da ne zanoća: njih se to uopće ne tiče.

 

 

 

ŠTO JE REKAO UPALJAČ

 

Ja, sunčev šegrt, sišao sam sa divljeg srca

i ušetao vođen revolucionarnim namjerama

naoružan jasnom idejom i svojim otrovnim jezikom

u vrtić mirne radničke četvrti.

 

započinjala je nastava vjeronauka.

postrojena pred pločom, jedno drugom do uha, uspravna

kao nebeski tim dok zvoni božanska himna,

djeca su lomila zube na lozinkama.

 

ja, sunčev šegrt, u jednom sam bio durutist, znao sam

crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava.

u meni je odjednom niknulo nešto od mojeg majstora, ona

odlučnost kojom se prepušta poslu,

i riješio sam da im rastopim plombe.

 

ja, sunčev šegrt, uspeo sam se na jednu prevrnutu kahlicu

i do dugo u noć, sve jače svijetleći, vikao

ustajte, prezreni na igralištu, ustanite

poniženi u pješčaniku.

 

 

 

PALJENJE BIBLIOTEKE 

 

Pisao sam hladne pjesme odvojene od svijeta,

udaljene od tebe. književnost je bila ispunjen arhiv,

misao odvojena od mesa. i ti su beskrvni stihovi

nalik naftom punjenim pticama, nakratko gorjeli nad rutinom

svijetleći sablasno poput hladnjaka noću, zavodeći

potrebom da masa preskoči u energiju, energija opet u masu,

da se sve slegne u tihi herbarij.

 

promatrao sam tebe i svijet kako starite odvojeni od mene,

i pritom se dobro zabavljate. nisam o tome pisao.

nisam vodio bilješke. gotovo bi se moglo reći da sam ustajao

i lijegao, ustajao i lijegao, svih tih godina ustajao i lijegao bez da sam

na papir stavio makar nacrt za kroniku tvojeg izostanka, skicu

života kao pejzaža zimi, mećave s pozadinom. sve to

polako klizi u prošlost. sve se otima poput banditskog psa.

 

pod kožom, nalik na prišt, pupa paljenje biblioteke.

život se uvlači u suhe stranice. moguće je da rukopisi ne gore

jer je iz njih iščezla posljednja sjena stvarnog:

stanovanje u dvoje, razmjena sitnih nježnosti, čušpajzi,

nedjelje u kupatilima i krađa knjiga, krimića

namijenjenih čitanju u južnim noćima. dolazi vrijeme laži:

mijenjat ću čarape, učit ću jezike, imam ogroman penis, sve to

 

ne bi li misao stala uz meso, ne bi li stihovi gorjeli umjereno

no stalno. dolazi vrijeme laži: vrata hladnjaka otvaraju se da prospu

svjetlo na miran zajednički život – stan u radničkoj četvrti, pizza iz pećnice,

časopisi umjesto knjiga; sve ne bi li bilo vremena za tu konačnu kroniku,

tebe i svijet pod jednim poplunom. svi su ishodi povijesti isti. svi stihovi

ovise samo o tebi. skakavci grickaju, kotlići pište, novo jutro se uspinje–

gore giljotine.

 

 

 

IZ KUHARICE MESOŽDERA

 

Svijet kao kotlić

krčka na kamperskom kuhalu sunca

 

zemlja voda dovedena do ludila

smrću posoljena

 

a svaki mrtvac

svaki mrtvac je jedno kokošje srce

 

i kuca

 

 

 

DIVLJI DLANOVI

 

Voljeti to je najlakše, sve drugo tako je teško.

dugo je vrijeme za nama: dani su se počeli grčiti.

prodavači u ogrtačima, svećenici u laži,

čopor noći čereči jednu jedinu živu žarulju, dolje

u južnoj četvrti. što još primjećujem?

pjesme postaju kraće.

i tvoje oči ulaze u njih kao na stadione

noseći signalne buktinje. u džepovima

vrebaju divlji dlanovi. čekaju svoj čas, čuče

kao Slaveni u trenerkama ispred supermarketa

dok sjever priprema osvetu, dok jednom ne škljocnu

srebrni šalteri. nečujni život prostora. pritisak krvi.

konačno, što sa svim drugim? doručak mački, aorist glagolu,

bogovi ubogima. hladna domovina.

 

 

 

IZ PRIRUČNIKA O STOČARSTVU I SPORTU        

 

Kada se na paši sruši

krava pijana od trulih krušaka

protegne se iz njenog buraga pohara

kao predugo sputan jezik,

posegne za krajolikom i prevede

pustoš u jednu slijepu kroniku.

 

kada se nogomet igra

odsječenom glavom čovjeka

u usta se ugura čarapa

tako da zubi ne žvaču zrak

pljuvačka ne moči travu

i jezik ne laprda o pravdi.

 

 

 

 

 

 

 

____________________________________________

 

BIO

 
Rođen je 1984. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i opću povijest.
Na istom sveučilištu trenutno pohađa doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma.
Poeziju, esejistiku i književnu kritiku redovito objavljuje u domaćoj i inozemnoj periodici, na Internetu, te na Trećem programu Hrvatskog radija. Prevodio je s engleskog jezika, uglavnom suvremenu američku liriku.
Urednik je u književnom časopisu Quorum. Zamjenik je glavnog urednika u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Pjesničke, prijevodne i publicističke naslove uređuje za više domaćih izdavača.  Član je programskog odbora Goranovog proljeća.
Svira bubnjeve u post-punk bendu Death Disco.

 

 

Articles similaires

Tags

Partager